Simetrija u plesu

		Simetrija u scenskom pokretu
PRVA STRANICA
piše: Lidija Eret, 4.god UA RN		"Poput drugih umjetnosti i kazališna plesna umjetnost upravlja se prema naročitim zakonima s obzirom na materijal i građu. Iako se ljudi danas uvelike oduševljavaju za ples i plesnu umjetnost, njezini su zakoni razmjerno slabo poznati. Stoga neće biti na odmet pozabaviti se pojmom nove plesne umjetnosti i njezine biti." Rudolf Laban: Nova plesna umjetnost

		Uvod
sl. 1.		Kada se odlučite pozabaviti nekom problematikom, često problem predstavlja nedostatak informacija. Ovdje nije takav slučaj. Jer, same osnove plesa leže u simetriji. I koliko god to neobično zvučalo, čak i kada se u plesu pojavi asimetrija, ona je i tada sredstvo za postizanje simetrije. Upravo zbog toga jer je simetrija sklad, harmonija, a ples težnja da se taj sklad, unutar raznih plesnih oblika, vrsta i smjerova, ostvari. Zato ću u sljedećim stranicama izdvojiti samo one primjere za koje vjerujem da su mnogima bliski i dopuniti nekim vrijednim informacijama iz područja plesa, jer, iza onoga što mislimo da nam je u plesu poznato i blisko, kriju se stroga pravila i plesni zakoni, iza prividne jednostavnosti stroga disciplina svakog pokreta.

		Simetrija u plesu: što znamo a što ne znamo
sl.3 sl.4 sl.5		Kod većine ljudi asocijacija na balerinu jest plesačica klasičnog baleta u opravi kao na fotografiji (slika 1.), kako izvodi piruetu. Ako piruetu razdijelimo na pojedinačne pokrete (slika 2.) dobit ćemo primjer osne rotacije gdje kružnica (rub haljinice) nastaje oko osi rotacije (tijela balerine). Isti primjer možemo uzeti i za predočavanje centralne simetrije, gdje je centar simetrije središte kružnice-haljinice, ili osne simetrije, gdje je promjer kružnice-haljinice os simetrije (slike 3. i 4.). Sljedeći jednostavniji primjer plesne simetrije ponovno se tiče oprave, narodne nošnje, koju najčešće susrećemo u nastupima raznih folklornih ansambala. Simetrija se nalazi na uzorcima narodnih nošnji, i to čak kao strogo pravilo, od oblika i rasporeda do boja uzoraka. U oblicima uzoraka narodnih nošnji naprosto se nameće centralna, osna simetrija i zrcaljenje jer su to često kvadrati, krugovi i jednakostranični trokuti (slika 5., narodna nošnja, Pag, Hrvatska; slika lijevo, narodna nošnja, Vrlika, Hrvatska), te translacija i osna simetrija vidljiva u njhovom rasporedu. Boje su također poredane simetrično: "što je sa lijeve to je i sa desne strane", odnosno, osna simetrija (isti primjer).

		Kinetografija
sl.6, kinesfera sl.7, kubus pokreta sl. 8, osnovni presjeci sl. 9, pritisnite za uvećanje		Ovo su pojmovi vezani uz ples s kojima smo svi upoznati. No koliko je ljudi upoznato s pojmom plesne notacije? Plesna notacija ili kinetografija jest zapisivanje plesnih pokreta, i moglo bi se reći matematički primjer simetrije u pokretu. Koristi se u zapisivanju pokreta suvremenih i folklornih plesova. Rudolf Laban, začetnik kinetografije Rudolf Laban, njemački koreograf, plesač i plesni pedagog, rođen je 1879. a umro 1958. godine. Kao plesni pedagog radio je u Münchenu, Hamburgu i Berlinu. Odstupao je od tradicije klasičnog baleta, a u plesne je pokrete unosio mimiku i gimnastičke elemente. Svoje reformatorske ideje izlagao je u teoretskim spisima, te je osmislio optičko-grafičku plesnu notaciju, kinetografiju. Kinetografija, osnove Kinetografija je bilježenje pokreta u kojem se analizira težište i pomak tijela, smjer različitih dijelova tijela u prostoru, intenzitet i trajanje pokreta te početak i završetak svake kretnje. Problem nastaje upravo zbog toga što se ples, kao pokret, odnosno trodimenzionalni fenomen, treba predočiti dvodimenzionalnim zapisom. I od ove točke počinje Labanova studija. Kinesfera Laban kinesferom naziva sferu u kojoj se odvija pokret. Započinje bilježenjem pokreta u osnovnim smjerovima: naprijed, natrag, lijevo, desno i njihovim međusobnim kombinacijama (npr. naprijed lijevo, natrag desno...). Za svaki uzima jedan znak, a za naprijed i natrag po dva, ovisno je li težina tijela na desnoj ili lijevoj nozi (slika 6.). Obzirom da je morao prikazati pokret u raznim smjerovima u prostoru i različitim dijelovima čovjekova tijela, Laban "pojednostavljuje" ljudsko tijelo i svodi ga na kubus (slika 7.). Zatim taj kubus razdjeljuje plohama na tri razine: donja se odnosi na pokret u čučnju, srednja na pokret na punom stopalu, a gornja na pokret izvođen na poluprstima. Za donju razinu znakovi su zacrnjeni, za srednju u sredini imaju točku, a za gornju iscrtkani. Zatim povlači sve dijagonale unutar tog kubusa da bi definirao smjer svakog pokreta, te nastaje ukupno 27 mogućih pokreta (znakova), odnosno 9 pokreta (znaka) na svakoj razini koji su kombinacija smjera i razine (npr. naprijed lijevo u čučnju, natrag desno na punom stopalu...). Podjela prostora prema tijelu u pokretu Osim ove simetrije prostora, Laban se služi i anatomijom, odnosno presjecima koji se koriste pri seciranju tijela, da bi zornije prikazao pokret. To su tri osnovna presjeka: lateralni, sagitalni i horizontalni (slika 8., presjeci prikazani navedenim redom), koja daju tri prikaza istog pokreta, ovisi iz koje prostorne dimenzije je gledano. Simetrija je već u samom tijelu, ako se dijeli po vetikalnoj osnovi, i to planarna, obzirom na ravninu presjeka. Kinetogrami Kinetografski zapis naziva se kinetogram (slika 9.; slika 10.; slika 11.). Najbolje je kinetogram usporediti sa glazbenim zapisom, jer preuzima podjelu na taktove (plesne sekvence), taktne crte između taktova i dvostruke na početku i kraju zapisa, oznaku mjere a note zamjenjuju prije spomenuti zapisi. Za pauzu u plesnom taktu također postoji oznaka i bilježi se kružićem (o), a označava prestanak kretanja (slika 11., 2. primjer, četvrta doba drugog takta). Postoji i predtakt koji najčešće označava stav tijela kojim se započinje pokret (slika 9., 1. i 2. primjer). U glazbenom zapisu sama nota govori koliko joj je trajanje a u kinetografiji "nota" samo označuje vrstu pokreta. Zato se ovdje takt dijeli grafički: npr. mjera je trodobna, takt se dijeli na trećine; mjera je dvodobna, takt se dijeli na polovine, odnosno ako pokret traje kraće od dobe takt dijelimo na više dijelova, ili ako traje više doba, takt dijelimo na manje dijelova. Tako vidimo kojoj dobi pripada koji pokret, odnosno, gdje se pojavljuje i koliko unutar neke skladbe traje određeni pokret. Zapisi unutar taktova odnose se na pokrete nogu, a izvan taktova na pokrete ostalih dijelova tijela (ruke) (slika 11.). Najbolje pitanje u ovome trenu bilo bi: Gdje je ovdje simetrija? Jer, osim što je to glavni problem ovog rada, to je i najbitniji dio kinetograma. Središnja os koja prolazi kroz cijeli kinetogram i vertikalno ga prepolovljuje, osnova je kinetograma a predstavlja os (bolje rečeno ravninu) koja ljudsko tijelo sagitalno raspolavlja na lijevu i desnu polovicu, a svrha joj je prikazati koja strana nosi većinu težine tijela prilikom pokreta. Ono što se nalazi sa desne strane središnje osi, odnosi se na desnu stranu tijela, a sa lijeve strane osi na lijevu stranu tijela. Zato "prazan prostor" u taktu kinetograma označava skok, jer se težina tijela ne nalazi ni na jednoj nozi (slika 10., primjer 5., druga osminka prvog takta). Ostaje samo da kažem da se kinetogram čita odozdo prema gore, i možete zaplesati! Da provjerite koliko ste shvatili princip kinetografije, slijedite taktove prvog kinetograma na slici 9 (dolje). dok ga opisujem: Tročetvrtinska je mjera, svaki pokret traje jednu dobu (četvrtinku). Naprijed desno na punom stopalu desnom nogom, naprijed desno na punom stopalu lijevom nogom, naprijed desno u čučnju desnom nogom, naprijed lijevo na punom stopalu lijevom nogom, naprijed lijevo na punom stopalu desnom nogom, naprijed lijevo u čučnju lijevom nogom, natrag lijevo na punom stopalu desnom nogom, natrag lijevo na punom stopalu lijevom nogom, natrag lijevo u čučnju desnom nogom, natrag desno na punom stopalu lijevom nogom, natrag desno na punom stopalu desnom nogom, natrag desno u čučnju lijevom nogom.
sl. 11, pritisnite za uvećanje slika 10, primjeri 1-5
sl. 12		Ovdje se mogu vratiti na svoju izjavu s početka teksta: "asimetrija i asimetrija daju simetriju". Pogledajte upravo ove taktove koje smo netom analizirali: korak desnom nogom-asimetrija u desno obzirom na os težišta. Odmah zatim: korak lijevom nogom-asimetrija u lijevo obzirom na os težišta. Ukupno: simetrija; lijevi pokret poništava desni i vraća težište tijela u početni položaj. Kao što vidimo, svaka kretnja tijela u plesu teži za ostvarajem simetrije, sklada, i služi se u tome onime što bi nam na prvi pogled bilo nemoguće: svojom suprotnošću, asimetrijom. Naprosto zadivljujuće, ako uzmemo u obzir da najjednostavniji pokret koji čovjek čini, ne samo u plesu već uopće, jest hod, koji je sam po sebi beskonačan niz koraka, odnosno, beskonačan niz asimetrija, koje se neprestano poništavaju u simetrije. Kakva savršena prirodna kompozicija! Nama tako običan i svakodnevan: KORAK, no nije li upravo korak revolucija u razvoju motorike svakog čovjeka? Zakoračimo dalje.

		Plesač, suplesači, prostor, plesne formacije
sl. 13 sl. 14		Sve što je do sad navedeno o kinetografiji odnosi se na jednu osobu. Jednog plesača i jedno tijelo. Studirajući ove dijagrame, osoba može krenuti i plesati prostorom kako je kinetogramom zapisano, misleći samo na svoje tijelo i prostor kojim se ono kreće. Tada plesač i prostor postaju jedno, sve ostalo se zanemaruje, i proces je relativno jednostavan. Labanova se teorija zapliće kako se povećava broj sudionika plesa. Već sa dva plesača svaki razmišlja ne samo o sebi već i o drugom plesaču u odnosu na sebe i u odnosu na prostor, te odnos njih kao para na taj isti prostor. I još mnoštvo drugih varijabli koje se potenciraju ulaskom svakog sljedećeg plesača u proces plesa. Upravo ovako Laban objašnjava odnos plesača i prostora i plesača međusobno. Kada bismo na ovakav način razmišljali o svakoj plesnoj formaciji koju uočimo tijekom neke plesne izvedbe, niti jednu ne bismo shvatili olako. Razmislimo koliko puta smo se susreli sa plesnim parovima, trojkama, četvorkama, kolima, polukružnicama... neke plesne performanse, nesvjesni njih kao cjeline plesnog prostora (primjeri sl. 12, 13, 14). Nije lako tako gledati, reći ću i secirati, plesni pokret, no to je u ovom slučaju nužno. "Obično" kolo je neminovno prisutno pri svakoj folklornoj izvedbi. Što je kolo i zašto se pojavljuje baš u folkloru? Uzet ću ga kao primjer za

		Kompleksnost plesne formacije
sl. 15 sl. 16		Folklor je naziv za narodni izričaj, narodnu baštinu, umjetnost. Prati tekovine nekog naroda, njegov razvoj, unoseći prošlost u sadašnost i vraćajući se iz sadašnjosti u prošlost. Govori o onome što se ipak, tijekom mnogih naraštaja, nikad ne mijenja, jer je bez toga nezamisliv ljudski život: rađanje, umiranje, život, priroda, početak, svršetak, ponavljanje. To su osnove ljudskog života, i ako će negdje biti prikazane, bit će u folkloru. No kako to prikazati? Uzmimo neki centar, nazivimo ga čovjekom, prirodom, sjemenom. Svako od ovog ima svoj proces, koji poprilično nalikuje jedan drugome: čovjek se rađa, živi i umire, sjeme umire da bi se rodilo, priroda obnavlja svoj vijek prolazeći kroz godišnja doba. Zavrtimo oko tog centra njegov život, proživimo ga, vratimo ga unatrag, rodimo ga ponovno, dovedimo do svršetka... Prepoznajete? Vrtnja života. Kolo. Kružnica koja se vrti oko jednog centra, bez početka i bez svršetka, a proces života teče. Beskonačnost koju kružnica predstavlja (jer nema nigdje niti izvorište niti kraj) je centrirana i koliko je nebrojeno mnogo životnih situacija svakog od nas, toliko je vrsta kuteva u kojima se ova rotacija ponavlja. A da u ovu rotirajuću plesno-vremensku komponentu ubrojimo još i nošnje kao simbol nekog kraja i njegovih običaja, mogli bismo reći kako svako kolo priča sebi svojstvenu priču. I ne jednu, već bezbroj njih.

		Zaključak
Literatura: - Maletić, Ana (1986.): Knjiga o plesu, Zagreb, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske - Laban, Rudolf (1993.): Život za ples (sjećanja), Zagreb, Hrvatski sabor kulture - Opća enciklopedija, (1979.), Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod - slike: Internet, Google, pojmovi: balet, folklor, narodne nošnje Zahvala: Nensi Lazić, plesnom pedagogu, na teoriji i slikovnim prikazima kinetografije		Jeste li pročitali Labanov citat s početka seminara? Možda se prepoznajete među onima koji gaje simpatije prema plesu, no ipak niste smatrali da je sve u plesu toliko složeno. Od običnog koraka, preko scenskih formacija, o doživljaju plesnog prostora, toliko složenog plesnog zapisa, pa to nije ples već matematika! Upravo tako. A sada razmislite: što karakterizira svaki pojedinačni plesni pokret unutar plesne strukture, plesnu formaciju unutar scenskog nastupa, opravu plesača unutar tematike plesa, zapis svakog pokreta u kinetografskoj partituri? Jedna riječ: simetrija. Jer simetrija je sklad. Red, zakonitost. I ne samo da se ples temelji na simetriji, već je ona u plesu toliko prisutna da se i ne može izlučiti iz njega tek kao sastavni dio. Nadam se da sam vam to ovim tekstom uspjela predočiti. Kao što se nadam da će vam svaki novi plesni nastup nakon ovih pojmova biti zanimljiviji. Možda ga i shvatite kao izazov, pa pronađete još novih i zanimljivih detalja ove tematike. Osim što gledamo, trebamo i vidjeti, a da bismo vidjeli, trebamo znati. Zato je zanimljivo svijet promatrati drugim očima, uvesti nove vrijednosti nakon što smo obogaćeni još jednim iskustvom. Tako, nakon ovog razmatranja, svome "viđenju" možete dodati još jednu dimenziju, i to na području simetrije u scenskom pokretu.